Bivši radnici Solane, njih tridesetak, okupilo se juče u podne pred kapijama nekadašeg preduzeća, kako bi još jednom ukazali na problem neisplaćenih zarada i nepoveznog radnog staža. Predstavnik bivših radnika Saša Mitrović kazao je da je cilj okupljanja apel i molba nadležnima da se konačno riješe problemi bivših zaposlenih.
– Do sada se više brinulo o zaštiti i spasavanju ptica. Ironično, ali tako je. Sada je valjda red na nas. Za poslednje tri godine bivši radnici su dobili po svega 1.400 eura što je tek 0,01 odsto naših potraživanja. Zbog toga smo se danas okupili i pitamo stečajnog sudiju i stečajnog upravnika – kada ćemo mi dobiti naše pare. Duguju nam 1,3 miliona eura, a radni staž nam nije povezan šest godina. Ne interesuje nas šta će da rade, zanima nas samo da nam isplate ono što smo mi zaradili – poručio je Mitrović.
Podsjetio je da je bivši stečajni upravnik prije tri godine prekinuo prodaju imovine Solane i zapitao kojim će sredstvima biti isplaćena dugovanja povjeriocima, odnosno radnicima.
– Prodaja nije nastvaljena, da jeste mi bismo brzo došli do realne cijene od koje bismo mogli da očekujemo izmirivanje duga. Ovako, osuđeni smo da čekamo – rekao je Mitrović.
Mitrović kaže i da je Solana dobila novog stečajnog upravnika Žarka Ostojića koji je, kako on tvrdi, najavio nastavak prodaje imovine Solane.
Okupljenima se obratio i bivši direktor Dragiša Rosandić koji je naglasio da je privatizacija Solane urađena u skladu sa zakonom o privatizaciji, koji je sproveden u čitavoj Crnoj Gori.
– Solana je privatizovana kao i sva druga preduzeća, a ako NVO i političke organizacije smatraju da ona nije u redu, onda kompletna privatizacija u Crnoj Gori treba da padne. Ja sam i akcionar i povjerilac i siguran sam da ako država hoće da riješi ovaj problem, to može učiniti za deset dana – istakao je Rosandić.
Dodao je da imovina Solane vrijedi 33 miliona eura.
– To je istina i niko to ne može da ospori. Jedino da se sve radi iznova. Solana ima kapital i da ima volje dugovanja se radnicima mogu isplatiti vrlo brzo, čak i da većinski vlasnici otkupe taj dug – smatra Rosandić. Predstavnik Unije slobodnih sindikata Aslan Zeneli ocijenio je da je protest bivših radnika opravdan jer njihov slučaj te predstavlja tipičan primjer kršenja radničkih prava u Crnoj Gori.
– Sramota je za državu da sedamdesetak ljudi toliko dugo ne može da ostvari svoja osnovna prva. Zar može biti sporno što ljudi traže ono što su zaradili i što mnogi od njih očekuju toliko dugo povezvanje radnog staža kako bi mogli da se penzionišu. Bojim se da ovaj slučaj kao ni mnogi drugi u kojima se flagrantno krše radnička prava neće skoro dobiti epilog – kazao je Zeneli.
Podsjetimo, ulcinjskom Solanom sada upravlja Javno preduzeće Nacionalni parkovi Crne Gore. Država zasad to vidi kao jedino rješenje. Područje Solane ujedno je jedno od najvažnijih staništa ptica na Balkanu, ali za poslovanje same Solane rješenja još nema. Solanu je od 2003. godine do nekoliko godina unazad kontrolisao podgorički biznismen Veselin Barović, koji je kupio kontrolni paket akcija za 800.000 eura.U kompaniju je 2005. godine uveden programirani stečaj zbog duga od 13.000 eura. Ta vrsta stečaja, nije dala rezultate, pa je početkom 2011. godine tadašnji stečajni sudija Dragan Vučević uveo klasični stečaj. Prema podacima Centralne depozitarne agencije (CDA), vlasnik 73,36 odsto akcija ulcinjske Solane sakriven je iza HB zbirnog kastodi računa 3. Fond Trend ima 5,89 odsto akcija ulcinjskog preduzeća, podgorička kompanija Flash posjeduje 5,36 odsto. Ostali akcionari imaju manje od jedan odsto akcija preduzeća. Do sada je propalo 13 tendera za prodaju imovine Na prvom javnom nadmetanju početna cijena imovine Solane iznosila je 257,8 miliona eura, ali nije bilo zainteresovanih kupaca kao ni na poslednjem vrijednom 159 miliona eura.M.K.

Od 140 eura se ne može živjeti

Slučaj Idriza Šate samo je jedan od primjera kako i u kojim uslovima žive bivši radnici Solane. Ovaj šezdesetšestogodišnji Ulcinjanin je penzionisan, ali zbog toga što mu nije povezan staž šest godina prima penziju od svega 140 eura.
– Može li se živjeti od toga pitam ja gospodare našeg života. Više od deset godina sam radio u preduzeću i u ovim godinama moram da molim za ono što sam pošteno zaradio. Ne znam koliko ću još živjeti, ali znam da mi penzija ne pokriva ni troškove za kupovinu ljekova, a kamoli za šta drugo. Na žalost, neke moje kolege nijesu dočekale da im se plate dugovanja. Plašim se da neću ni ja. To je sramota za ovu državu – kazao je Šata.